PNF nije tehnika, nego koncept. Osnovni principi
i postupci koncepta se mogu podijeliti u dvije grupe: eksteroceptivni
stimulusi i proprioceptivni stimulusi.
Eksteroceptivni stimulusi:
- Taktilna stumulacija - je vrloefektivan alat
za stimulaciju kretnji. Dodirom se uspostavlja dvosmjerna komunikacija
između pacijenta i terapeuta na proprioceptivnoj razini. Dva su faktora
iznimno važna: dodir kože u suprotnom smjeru od smjera gibanja izaziva
eksteroceptivnu facilitaciju i dodatni pritisak na agoniste pojačava
njihov rad kroz kožno-mišićni refleks.
Za dobru facilitaciju neophodan je lumbrikalni
hvat (grip), koji stabilizira prste i ručni zglob i pruža tri točke
kontakta, te tako kontrolira kretnju kroz tri dimenzije.
- Govorna stimulacija - glasom možemo utjecati
na opuštanje ili povećanu pažnju pacijenta. Komande su kratke, precizne
i razumljive.
- Vidna stimulacija - u svakodnevnom životu većina
je voljnih kretnji praćena pogledom, te je poterbno da pacijent prati,
kad god je to moguće, pokret vidom. To daje pozitivan feedback, i
istovremeno djeluje na iradijaciju.
Proprioceptivni stimulusi:
- Odgovarajući otpor - je stimulans za mišićnu
kontrakciju i bez njega je koordinirana i jaka kontrakcija nemoguća.
Otpor povećava obnavljanje motornih jedinica, senzorni osjet i pomaže
osvjestiti smjer pokreta. Rad protiv dobro apliciranog otpora je lakši
nego slobodan pokret zbog zatvorenog kinematičnog lanca.
PNF koristi manualni otpor zbog ogromne fleksibilnosti
u doziranju i primjeni kroz prostor, moguće je doseći bilo koju mišićnu
grupu bez obzira na položaj, a terapeut ima stalni dotok informacija
s pacijentove strane. S obzirom na primjenu možemo djelovati i na
gibanje i na stabilnost, ali i na relaksaciju, tako da se može koristiti
i za istezanje mišića (recipročna inhibicija).
- Zglobna stimulacija - zglobni receptori se mogu
stimulirati kroz trakciju (gibanje), ili aproksimaciju (stabilnost),
nikada ne izazivajući zglobnu bol.
- Refleks na nateg (stretch-reflex) - djeluje
na mišićno vreteno, odnosno proprioceptore. To je mala i brza trodimenzinalna
kretnja kojaje praćena odgovarajućim otporom: inicijalni nateg na
nekontrahirane mišiće kao uvod u pokret, te ponovljeni nateg (restretch)
u toku pokreta.
- Uzorci pokreta - tipičan je pokret u svim uzorcima,
pa se veća snaga razvija dijagonalno-spiralno kao u sportu.
PNF
uzorci se uvijek kombiniraju kroz sve tri ravnine kretanja: fleksija/ekstenzija
+ abdukcija/addukcija + interna/eksterna rotacija. Svaki uzorak
slijedi dijagonalu (the groove), gdje je mišićna skupina najbolje
rastegnuta.
- Iradijacija - je širenje odgovora za vrijeme
pokreta unutar nervnog sustava. Iradijacija se povećava s prostornom
i vremenskom sumacijom, a primjenjuje kroz facilitaciju ili inhibiciju.
- Pojačanje - dodatnim aktiviranjem ostalih dijelova
tijela. Stimulusi se zbrajaju ( prostorna i vremenska sumacija ).
- Pravilni vremenski raspored ( timing ) - pokret
uvijek počinje u distalnim komponenetama, a zatim ga slijedi gibanje
u proksimumu i sredini. Distalne komponente i proksimalna rotacija
moraju biti gotove u prvoj trećini pokreta, a timing fleksije/ekstenzije
i abdukcije/addukcije moraju držati dijagonalu.
Normalni timing može biti promjenjen kod naglašenih
ili slabih komponenti ( timing for emphasis ).
- Mehanika tijela - je ključ za dobar PNF. Terapeut
mora biti u dijagonali (in the groove), kako bi vodio pokret i koristio
svoju težinu kao otpor.
PNF
(Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija) razvila se krajem
40-ih godina prošlog stoljeća. Autori su dr. Herman Kabat u suradnji
sa fizioterapeutkinjama Margaret Knott i Dorothy Voss. Cilj dr.
Kabata bio je razviti procedure i tehnike PNF na temelju tekućih
istraživanja i informacija iz neurofiziologije.
