McKenzie koncept podrazumijeva dijagnostičke i terapijske tehnike koje se koriste kod mehanički uzrokovanih funkcionalnih smetnji vratne, prsne i slabinske kralježnice.

Pri prvom dolasku pacijenta provodi se McKenzie test kako bi se postigla što preciznija procjena u kojem je segmentu i kojem smjeru došlo do mehanički uzrokovane križobolje. Pregled pacijenta po McKenzie konceptu podrazumijeva subjektivni i objektivni dio, koji nam daju uvid u patološko stanje i pomažu u daljnjem planiranju terapije.
Kod dinamičkog pregleda s ponavljanim pokretima često se pokazuje prevladavajući smjer u kojem pacijenti mogu djelovati na svoje simptome u smislu autoterapije. Pacijent dobiva potpune informacije o mehaničkoj dijagnozi i čimbenicima koji utječu na nju. Što je pacijent bolje educiran, bolja je njegova suradnja tijekom terapije, što je vrlo bitno za krajnji ishod.

Ova metoda razlikuje se od drugih i zato što je primarno liječenje aktivno samoizlječenje, a ne samo pasivna intervencija terapeuta. Tijekom pregleda koriste se položaji i pokreti kojima pacijent može utjecati na svoje simptome. Redovita svakodnevna primjena samotretmana trebala bi pacijentu omogućiti kontrolu smetnji, a samim time i djelomičnu neovisnost od terapeuta.

Velik doprinos rješavanju bolnih sindroma kralježnice McKenzie konceptom predstavljaju što ranija intervencija i aktivno sudjelovanje pacijenta tijekom terapije, a uloga je terapeuta da pacijenta educira o pravilnim položajima pri stajanju, sjedenju i ležanju te ga nauči pravilno izvoditi vježbe i motivira za njihovo svakodnevno prakticiranje.

McKenzie metodu treba shvatiti kao spoj manualnog tretmana i aktivnog sudjelovanja pacijenta po prethodno primljenim uputama fizioterapeuta, odnosno McKenzie terapeuta .Cilj je ove metode smanjenje ili potpuno uklanjanje tegoba i boli te povećanje mobilnosti kralježnice i jačanje pripadajuće muskulature.

Kretanje je jedna od bitnih pretpostavki u održavanju stabilnog i uravnoteženog stanja ljudskog organizma i razine zdravlja, te na taj način i jedan od najvažnijih elemenata života.

Nedostatak kretanja - inaktivnost - izaziva različite smetnje, kao što su: smetnje krvotoka, koronarna insuficijencija, gojaznost i slabosti tjelesnog držanja.

Pokret se sastoji od psihičke akcije, senzornih živčanih podražaja, unutarnje akcije centralnog živčanog sustava i fizičke vanjske kretnje.

Motoričke sposobnosti su: snaga, koordinacija, ravnoteža, brzina, preciznost, fleksibilnost i izdržljivost.

Kod pojedinih funkcionalnih stanja i oboljenja dolazi do određenih usporavanje i zastoja ovih sposobnosti.

Fizioterapeut ciljano djeluje na problem izvođenja pokreta ili funkcionalnog zadatka, te specifično usmjerava terapijske vježbe da bi olakšao posljedice oštećenja, onesposobljenja ili ograničenja pokreta.

Kineziterapija uključuje aktivnosti koje unapređuju zdravlje ili umanjuju potencijalne zdravstvene probleme, te sprječavaju razvoj sekundarnih komplikacija.

Individualne fizioterapijske vježbe su prilagođene svakom pacijentu ovisno o njegovoj dobi, psihofizičkom stanju te dijagnozi, a one uključuju:

stretching- vježbe istezanja
vježbe za inkontinenciju
vježbe za cirkulaciju
pripremu za operaciju
vježbe kod degenerativnih promjena
vježbe kod sportskih ozljeda
korektivne vježbe za skoliozu, kifozu, lordozu
vježbe kod deformacija stopala

PNF (Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija) razvila se krajem 40-ih godina prošlog stoljeća. Autori su dr. Herman Kabat u suradnji sa fizioterapeutkinjama Margaret Knott i Dorothy Voss. Cilj dr. Kabata bio je razviti procedure i tehnike PNF na temelju tekućih istraživanja i informacija iz neurofiziologije.

PNF je više od tehnike liječenja, to je filozofija koja počiva na neiskorištenim ljudskim potencijalima. Osnove te filozofije su: pozitivan pristup, gledanje pacijenta u cjelini, iskorištavanje preostalih rezervi, funkcionalni rad, pozitivan stav prema pacijentu, korištenje iradijacije i izbjegavanje boli.

PNF nije tehnika, nego koncept. Osnovni principi i postupci koncepta se mogu podijeliti u dvije grupe: eksteroceptivni stimulusi i proprioceptivni stimulusi.

Eksteroceptivni stimulusi:

- Taktilna stumulacija - je vrloefektivan alat za stimulaciju kretnji. Dodirom se uspostavlja dvosmjerna komunikacija između pacijenta i terapeuta na proprioceptivnoj razini. Dva su faktora iznimno važna: dodir kože u suprotnom smjeru od smjera gibanja izaziva eksteroceptivnu facilitaciju i dodatni pritisak na agoniste pojačava njihov rad kroz kožno-mišićni refleks.

Za dobru facilitaciju neophodan je lumbrikalni hvat (grip), koji stabilizira prste i ručni zglob i pruža tri točke kontakta, te tako kontrolira kretnju kroz tri dimenzije.

- Govorna stimulacija - glasom možemo utjecati na opuštanje ili povećanu pažnju pacijenta. Komande su kratke, precizne i razumljive.

- Vidna stimulacija - u svakodnevnom životu većina je voljnih kretnji praćena pogledom, te je poterbno da pacijent prati, kad god je to moguće, pokret vidom. To daje pozitivan feedback, i istovremeno djeluje na iradijaciju.

Proprioceptivni stimulusi:

- Odgovarajući otpor - je stimulans za mišićnu kontrakciju i bez njega je koordinirana i jaka kontrakcija nemoguća. Otpor povećava obnavljanje motornih jedinica, senzorni osjet i pomaže osvjestiti smjer pokreta. Rad protiv dobro apliciranog otpora je lakši nego slobodan pokret zbog zatvorenog kinematičnog lanca.

PNF koristi manualni otpor zbog ogromne fleksibilnosti u doziranju i primjeni kroz prostor, moguće je doseći bilo koju mišićnu grupu bez obzira na položaj, a terapeut ima stalni dotok informacija s pacijentove strane. S obzirom na primjenu možemo djelovati i na gibanje i na stabilnost, ali i na relaksaciju, tako da se može koristiti i za istezanje mišića (recipročna inhibicija).

- Zglobna stimulacija - zglobni receptori se mogu stimulirati kroz trakciju (gibanje), ili aproksimaciju (stabilnost), nikada ne izazivajući zglobnu bol.

- Refleks na nateg (stretch-reflex) - djeluje na mišićno vreteno, odnosno proprioceptore. To je mala i brza trodimenzinalna kretnja kojaje praćena odgovarajućim otporom: inicijalni nateg na nekontrahirane mišiće kao uvod u pokret, te ponovljeni nateg (restretch) u toku pokreta.

- Uzorci pokreta - tipičan je pokret u svim uzorcima, pa se veća snaga razvija dijagonalno-spiralno kao u sportu.

PNF uzorci se uvijek kombiniraju kroz sve tri ravnine kretanja: fleksija/ekstenzija + abdukcija/addukcija + interna/eksterna rotacija. Svaki uzorak slijedi dijagonalu (the groove), gdje je mišićna skupina najbolje rastegnuta.

- Iradijacija - je širenje odgovora za vrijeme pokreta unutar nervnog sustava. Iradijacija se povećava s prostornom i vremenskom sumacijom, a primjenjuje kroz facilitaciju ili inhibiciju.

- Pojačanje - dodatnim aktiviranjem ostalih dijelova tijela. Stimulusi se zbrajaju ( prostorna i vremenska sumacija ).

- Pravilni vremenski raspored ( timing ) - pokret uvijek počinje u distalnim komponenetama, a zatim ga slijedi gibanje u proksimumu i sredini. Distalne komponente i proksimalna rotacija moraju biti gotove u prvoj trećini pokreta, a timing fleksije/ekstenzije i abdukcije/addukcije moraju držati dijagonalu.

Normalni timing može biti promjenjen kod naglašenih ili slabih komponenti ( timing for emphasis ).

- Mehanika tijela - je ključ za dobar PNF. Terapeut mora biti u dijagonali (in the groove), kako bi vodio pokret i koristio svoju težinu kao otpor.

Bobath koncept rehabilitacije nakon oštećenja SŽS-a danas je jedan od najrasprostranjenijih i najšire prihvaćenih koncepata u svijetu prema kojem se provodi fizioterapijski tretman ovih pacijenata.



Bobath koncept na SŽS gleda kao otvoren organ podložan promjenama, a uz hijerarhijsku organizaciju SŽS-a ravnopravno je zastupljena i paralelna organizacija.



Umjesto refleksno-kočećih položaja koriste se normalne motoričke reakcije u cilju orijentirane normalne motoričke aktivnosti. U novijem konceptu radi se na facilitaciji normalnih pokreta i inhibiciji spastičnosti, nenormalnih oblika pokreta i asociranih reakcija.

Osnovne značajke Bobath koncepta su:

- holistički pristup i timski rad

- edukacijski karakter koncepta

- individualni i cjelodnevni tretman pacijenta

- specifična tehnika tretmana

Holistički pristup u tehnici tretmana omogućuje djelovanje na cjelokupnu motoriku a ne samo na pojedini mišić ili pojedini lokomotorni segment. Kroz holistički pristup gleda se cjelokupna aktivnost svih lokomotornih segmenata koji čine pokret bilo da su direktni izvršioci pokreta ili da indirektno omogućuju njegovo normalno izvođenje.
Holistički pristup uvijek zahtijeva u tretmanu poticanje pokreta i aktivnosti usmjerenih prema funkcionalnom cilju.

U Bobath-konceptu edukaciju se može promatrati na tri razine:

- edukacija pacijenta

- edukacija okoline

- edukacija terapeuta.

U Bobath-konceptu ne postoji program vježbi niti univerzalni pregled. Pregled daje terapeutu informaciju o mišićnom tonusu, reakcijama balansa, uspravljanja i automatske posturalne prilagodbe, pokretljivosti, asociranim reakcijama, funkcionalnim aktivnostima i kompenzacijama. Tretman je problemski orijentiran, a ciljevi su samim tim pretpostavljeni rješavanju problema.

U Bobath-konceptu važan je cjelodnevni tretman. Cilj je cjelodnevno poticanje koje se provodi kroz što samostalnije i normalnije aktivnosti u svim situacijama dnevnog života. Cjelodnevni tretman je također podređen rješavanju problema pa o tome ovisi izbor aktivnosti ili položaja. Ovakav tretman u velikoj mjeri uključuje obitelj u izvršavanju ciljeva tretmana kroz psihološku podršku, motiviranost, resocijalizaciju pa samim tim utječe i na kvalitetu života.

Specifičnost vještine Bobath-tehnike tretmana proizlazi iz posebnog odnosa terapeuta i pacijenta, između kojih konstantno postoji bio-feedback veza. Terapeut preko svog taktilnog i proprioceptivnog kontakta s pacijentom stalno prima informacije o njegovim motoričkim aktivnostima, istovremeno ih mijenja, prilagođava i stimulira nove normalne aktivnosti. Pacijent je dakle čitavo vrijeme tretmana izložen inhibitornim ili facilitirajućim stimulacijama na koje se mora odgovarajuće prilagoditi i reagirati.

BOBATH TERAPIJA ZA DJECU

Tijekom trudnoće, poroda ili neposredno nakon poroda mogu se javiti različite komplikacije koje ugrožavaju razvoj djeteta. Kod neke mogu uzrokovati privremeni ili trajni razvojni poremećaj i nazivaju se neurorizični faktori, a djeca izložena njihovu djelovanju neurorizična djeca.

Neurorizična djeca mogu imati prolazne ili trajne poremećaje. Prolazni se očituju u dojenačkom razdoblju, u vidu sindroma razdražljivosti ili sindroma distonije (promjenjiv tonus* - napetost mišića, može onemogućiti, tj. promijeniti očekivanu izvedbu motoričkih zadataka). Uz medicinsku intervenciju i pravodobnu habilitaciju, znatan dio njih nestaje nakon 12. mjeseca života. Deset od 100 neurorizične djece imaju poslije znakove "malih nedostataka", a kod manjeg broja djece dojenački poremećaji ipak prelaze u trajne razvojne poremećaje, koji se mogu očitovati u blažem ili težem obliku.

Ako je roditelj ili liječnik zaključi da dijete kasni u razvoju, tj. da odstupa u odnosu na normalan (očekivan) motorički razvoj, ono će biti upućeno na fizikalnu terapiju. U svakom slučaju, treba istaknuti važnost i neusporedivost rane, tj. pravodobne habilitacije kad se s tretmanima (vježbanjem) počinje tijekom prve godine života.

Planiranje kineziterapije započinje problemski orjentiranom procjenom.


Subjektivni pregled - osobna anamneza - obuhvaća sve podatke o pacijentu vezane za problem zbog kojeg dolazi (dob, spol, zanimanje, lokalizacija boli...).
Objektivni pregled - opservacija - obuhvaća fazu promatranja pacijenta (postura, ponašanje, spremnost za suradnju, deformacije, ožiljci, crvenilo, oteklina, obrasci pokreta...).

Na osnovu prikupljenih podataka kroz objektivni i subjektivni pregled određuju se postupci mjerenja i testovi.

Zajedno s pacijentom i u skladu s njegovim ciljevima, pravi se plan kineziterapije.
Pacijentu dajemo odgovarajuće informacije o predloženoj fizioterapijskoj proceduri, uzimajući u obzir njegove godine, emocionalno stanje i spoznajne mogućnosti.

Fizioterapijska dijagnoza se odnosi na trenutni fizioterapijski problem, odnosno govori nam kako neko stanje ugrožava funkcioniranje pacijenta.

Plan tretmana procjenjujemo konstantno, kako bismo bili sigurni da je efikasan i ralevantan za promjenjive okolnosti pacijenta i njegov zdravstveni status.

Vođenje dokumentacije je sastavni dio fizioterapijskog procesa.